U travnju se na repertoaru čitateljskog kluba naše knjižnice „Matija Vlačić Ilirik“ našla knjiga hrvatskog autora Ivana Vidića “Dobro, zlo, naopako”.

Djelo je prilično lako čitljivo i zanimljivo zbog svojih naglih i neočekivanih obrata koja prate radnju samoga romana. Zanimljiva je fabula romana koja je isprekidana radnjom drugog paralelnog romana iz neke druge povijesne dimenzije kojemu je funkcija, iako i to ostaje nedorečeno do samoga kraja, nadopuniti radnju prvog to jest našeg romana. Što se tiče žanra samog romana može se reći da je neodređen i sveobuhvatan te sadrži elemente trilera, fantastičnog, ljubavnog, erotskog, humorističkog, urbanog, socijalnog, moralističkog. Najintrigantnija radnja romana odvija se u tajanstvenim i oronulim kućama, krčmama i ulicama Gornjeg grada gdje još uvijek živopisni i osebujni stanovnici purgeri i coprnice žive u ritmu starih minulih vremena bez prevelikog utjecaja suvremenog doba. Autor nam je dao detaljne opise stanovnika Gornjega grada te je pažljivo secirao njihove karaktere poput Balzaca u svojim romanima. Autor je s posebnim senzibilitetom opisao taj dio staroga Zagreba s pregršt pojedinosti poput Augusta Šenoe u svojim romanima dodijelivši mu tajanstvene i mistične note te doista možemo Gornji grad smatrati drugim glavnim likom, a ne samo kulisom radnje romana.

Radnja romana se odvija u vrijeme kasnih osamdesetih godina 20. stoljeća te političke prilike tog vremena hrvatskog buđenja nadopunjuju dekor samoga Grada stvarajući jednu sumornu atmosferu „sudnjeg dana“ u iščekivanju nadolazećeg rata. Roman prati dogodovštine siromašnog dvadesetogodišnjeg brucoša iz Dalmatinske zagore, Ilije Vilenice, studenta studija obrane i zaštite krajem osamdesetih godina dvadesetog stoljeća u Zagrebu. Sama besperspektivnost izbora dogmatskog studija obrane i zaštite (iako je glavni lik upisao taj studij zbog svojih loših srednjoškolskih ocjena) u državi koja se raspada iz temelja, dvostruko naglašava komičnost i apsurdnost čitave te situacije u kojemu se nalazi glavni lik. Ilija Vilenica je došao studirati u Zagreb s velikim očekivanjima: prebaciti se druge godine studija na perspektivniji i društveno prihvatljiviji studij novinarstva, postati pjesnikom i ostvariti književnu karijeru. Nagovještaj njegove zle kobi se već rano očituje u njegovoj opsjednutosti hrvatskim pjesnicima koji su skončali mladi zbog psihičkih i ostalih bolesti vezane uz boemštinu i neuredan život. Njegov studenski život koji je počeo nevino s velikim očekivanjima polako se odmiče kontroli te tone sve dublje i dublje u bezdan nemorala i razvrata kojeg nije ni bio svjestan uslijed prijevarnog konzumiranja halucinogenih čajeva. Iako pošten i dobronamjeran naš mladić zbog zle kobi koja ga je pratila nije ni mogao drukčije završiti. Nestao je bez traga napisavši i ostavivši samo stranicu svog književnog remek dijela kao ostavštinu i objašnjenje. Slamka spasa se u jednom trenutku pojavila u prilici privlačne stanodavke koja je unijela nove emocije i strast u život našeg studenta. Međutim, kao što i biva u životu njegova zla kob je tu spasonosnu priliku pretvorila u zloslutnu sirenu koja svojim milozvučnim pjevanjem odvlači mornare u nepovratni brodolom i neizbježnu smrt.

Sebastian

Zanimljivo je kako se potencijalni junak dolaskom u veliki, bijeli grad sa svakom pročitanom stranicom sve dublje utapa u raznim nedaćama, koje ga pretvaraju sumorno i nadasve neočekivano u antijunaka koji naposljetku i netragom nestaje. Kako početak i najavljuje, taj je događaj ostavljen u mraku, ali sve što mu je prethodilo baca tračke svijetla i insinuira konture završetka ove priče.

Romina

Vidić kroz mračnu i klaustrofobičnu atmosferu majstorski razmontira licemjerje malograđanštine, pokazujući kako se iza uglađenih fasada i celofana pristojnosti zapravo krije duboko moralno rasulo i duhovno siromaštvo. Njegov Zagreb ovdje nije grad s razglednice, već tjeskobna pozornica na kojoj likovi, zarobljeni u labirintu vlastitog beznađa, postaju ogledalo društva koje je u potrazi za statusom nepovratno izgubilo ljudski kompas.

Vladana